Vaterstettens Pfadfinder auf der Reise nach Trogir - von Helena Woik
Izviđači iz Vaterstettena na putovanju za Trogir - piše Helena Woik - Prijevod: Ibrahim Smlatić
Kroatien. Als wir die Anmeldung für die Sommerfahrt 2010 bekommen, sind wir ein bisschen skeptisch. Kroatien? Dieses Land kennt man eigentlich nur aus dem Sommerurlaub von irgendwelchen Freunden, die von den Stränden dort schwärmen. Aber als Fahrtenland? (Wie gut, dass wir bei der Abfahrt noch nichts von den Minenfeldern, den Wölfen und Bären wussten...).

Also steigen wir ahnungslos in die S-Bahn. Vor der Abfahrt herrscht allgemeine Aufregung und der Ein oder Andere hat vielleicht sogar ein bisschen Schiss vor seiner ersten Großfahrt, doch am Münchner Hauptbahnhof ist alle Angst vergessen und die Vorfreude gewinnt die Oberhand. Alle rennen noch mal schnell aufs Klo und los gehts, 13 Stunden Zugfahrt, zu neunt in ein Sechser-Abteil gepfercht. Ja, die Zugfahrt hätte angenehmer sein können....Doch dann endlich: Juhu, wir sind da!

Schnell wird das ganze Zeug zusammengepackt und der Rucksack auf den Bahnsteig gezerrt. Isos werden ausgerollt und der ein oder andere holt sein Schlafdefizit der letzten Nacht auf. Wir futtern unser mitgeführtes Proviant und da wir schließlich auch die Fahrt überleben wollen, gehts erstmal in den einzelnen Fahrtengruppen einkaufen.

Fremdes Land, fremde Sprache, nun ja, die Einkäufe klappen mehr oder weniger... Als auch die letzte Gruppe von der Nahrungssuche zurückkehrt, verabschieden wir uns und gehen von nun an getrennte Wege (die Route haben wir natürlich vorher "präzise geplant", wir mussten lediglich nur ein wenig und eigentlich vollkommen von der Route abweichen, um nicht in die Luft zu fliegen).

Zwei Wochen lang erleben die einzelnen Gruppen Hungersnot, Wassermangel, wir durchqueren Minenfelder und finden Bärenschädel, schwitzen uns die Seele aus dem Leib und verfluchen kroatische Mücken und Touristenabzocker. Manche werden sogar von gruseligen, ekeligen Gottesanbeterinnen und Grashüpfern bedroht. Dennoch kommen wir alle am Ende der zwei Wochen Fahrt total erschöpft und braun gebrannt in Trogir, Partnerstadt von unserer Gemeinde und unser Treffpunkt, an.

Es werden erstmal sämtliche Eisdielen und Souvenierläden geplündert und Füße ins Meer gehalten. Da der Ort unseres Lagerplatzes noch unklar ist, stellen wir unsere Rucksäcke erstmal unter und warten auf den Anruf, der unser nächstes Ziel offenbart. Endlich, (es wird inzwischen schon dunkel), wissen wir wo es hingeht.
Unser Lagerplatz liegt auf einer Insel, zu der wir wenig später mit dem Schiff unterwegs sind. Die Stimmung ist super, nur ein paar arme Seelen leiden an Seekrankheit und sind nicht ganz so glücklich, der Rest singt "Die Lappen hoch" auf hoher See. Als wir ankommen erwartet uns direkt eine Grilll-Party und wir feiern kräftig mit. Die erste Nacht verbringen wir in der Schule, in der wir in der nächsten Woche kochen und aufs Klo gehen dürfen. Wir ziehen dann um in ein kleines Fleckchen Wald und als wir bemerken, dass wir keine Seile für die Jurte dabei haben, schlafen wir die ganze Woche über unter freiem Himmel (warm genug ist es ja, lediglich die ganzen Kakteen sind...#%!§"!).
Wir verbringen den Rest unserer Zeit in Kroatien mit Schwimmen und Chillen und ein paar schönen Ausflügen nach Trogir.

Ja, Kroatien. Schönes Land, mit freundlichen und unfreundlichen Leuten wie in jedem anderem Lande auch, unmenschlich heißen Temperaturen, die Nachtwanderungen zur Normalität und Zelte völlig irrelevant machen. Dennoch war die Fahrt definitiv der Hammer.

Hrvatska. Kada smo dobili prijavu za ljetno putovanje 2010., bili smo malo skeptični. Hrvatska? Ovu zemlju poznajemo zapravo samo s ljetnog odmora preko nekih prijatelja koji su se oduševljavali tamošnjim plažama. Ali kao zemlja putovanja? (Bilo je dobro da prije polaska još nismo ništa čuli o minskim poljima, vukovima i medvjedima...).

Dakle, ušli smo bez znanja o svemu na željeznicu. Prije polaska je vladalo opće uzbuđenje i tu i tamo se možda poneko čak malo i plašio svog prvog velikog putovanja, ipak se strah na glavnom kolodvoru u Münchenu zaboravio i prevladalo je ranije veselje. Svi su još jedanput brzo otrčali na toalet i krenulo se. 13 sati vožnje vlakom, po devetoro zatvoreno u odjelu za šestoro. Da, vožnja vlakom bi mogla biti i ugodnija... Ipak, onda konačno: Juhu, stigli smo!

Brzo smo sve spakirali i razvukli ruksake na željezničkom peronu. Neki su raspakirani i poneki su nadoknađivali nedostatak sna posljednje noći. Nahranili smo našeg provijanta kojeg smo poveli i budući da smo konačno htjeli i preživjeti putovanje najprije se u pojedinim grupama išlo kupovati.

Strana zemlja, strani jezik, pa sada, kupovina je bila u redu manje ili više... Kada se i posljednja grupa vratila iz potrage za hranom, oprostili smo se i krenuli na odvojene putove (rutu smo naravno prethodno "precizno planirali", morali smo samo malo i zapravo puno odstupiti od rute da ne bismo odletjeli u zrak).

Dva tjedna su pojedine grupe preživljavale glad, manjak vode, prelazili smo preko minskih polja i pronalazili lubanje medvjeda, ispustili smo dušu iz tijela i bježali od hrvatskih komaraca i žderača turista. Nekima su čak strašne, odvratne bogomoljke i skakavci zaprijetili. Ipak smo svi na kraju putovanja od dva tjedna stigli totalno iscrpljeni i pocrnjeli u Trogir, partnerski grad naše općine i naše sastajalište.

Najprije smo po prvi put opljačkali sve slastičarnice i suvernirnice i držali stopala u moru. Budući da još nije bilo jasno mjesto našeg logora, skinuli smo naše ruksake po prvi put i čekali poziv koji će nam javiti naš slijedeći cilj. Konačno (u međuvremenu se već smračilo), znali smo kuda idemo.

Naš logor leži na jednom otoku do kojeg smo išli malo kasnije brodom. Raspoloženje super, samo par jadnih duša boluje od morske bolesti i nisu sasvim sretni, ostatak pjeva "Die Lappen hoch" (diži jedra) na dubokom moru. Kad smo stigli dočekala nas je odmah grill-svečanost i mi smo jako slavili. Prvu noć smo proveli u školi u kojoj smo idućeg tjedna kuhali i mogli ići na zahod. Onda smo se preselili u malu šumicu i kada smo primijetili da nemamo konope, spavali smo cijeli tjedan pod vedrim nebom (bilo je dovoljno toplo, samo su svi kaktusi ......#%!§"!).

Proveli smo ostatak našeg vremena u Hrvatskoj na plivanju i par lijepih izleta za Trogir.

Da, Hrvatska. Lijepa zemlja, s ljubaznim i neljubaznim ljudima kao u svakoj drugoj zemlji također, neljudski tople temperature, noćna lutanja radi normalnosti i šatori puni irelevantnosti. Pa ipak je putovanje bilo definitivno uspjeh.